Dobar dan i dobro došli u sumiranje pročitanog tokom prvog meseca u 2023. godini. Malo sam se mislila ima li uopšte svrhe pričati o knjigama pročitanim u jednom mesecu kad smo već na korak od sredine drugog, ali evo sinoć sam čekala da mašina završi i rekoh što da ne, što da ne. Kakav je januar bio, dobro sam i prošla. Započela sam popriličan broj knjiga, ali vodeći se maksimom da ne teram ako ne ide, do kraja meseca stigla sam sa četiri završene knjige, jednom nedovršenom bez plana da joj se ikad vratim i jednom koju ću svrstati u knjige pročitane u februaru. Uspela sam da ne čitam ništa za Božić, pu pu pu, da ne bude opet maler kao prošle godine, ali jesam gledala Žikinu dinastiju tog dana, tako da je vrlo upitno kako će ova godina da izgleda. No dobro, nismo se okupili u ovom malom internet prostranstvu da bismo tumačili narednu godinu na osnovu odgledanog i zato, bez daljeg odlaglanja, evo mene, evo vas i evo naslova uz koje sam provela januar mesec.
🐰
Bila jednom jedna žena koja je želela da ubije dete iz komšiluka Ljudmila Petruševska
Prva knjiga u januaru mesecu i prva izneverena očekivanja. Čituckala sam je prvog januarskog dana, u pauzama između hrane i dremke i to zahvaljujući Bookmate aplikaciji. Ovo je takođe prva knjige Ljudmile Petruševske koju sam pročitala, tako da mi je njena poetika nepoznata i razlog zbog kog sam započela čitanje jeste to što sam se primila na ideju strašnih ruskih priča. Daaaa, pa kako bih vam rekla…
U krugu koji su pravile stambene zgrade u Pančićevoj i Mile Alasa, napravila se grupica od nas 14. Družile smo se vrlo intenzivno, svaki dan napolju, kiša, sneg, 40 stepeni, ma nebitno, neka bi se već našla napolju i pozvala ostale. Leti smo imale tri omiljene aktivnosti: odlazak na bazen 25. maj (nikad Gale Muškatriović, zauvek 25. maj), beskrajne partije žmurki nakon bazena i pričanje strašnih priča na srednjim stepenicama ispred Bazara. Te priče bi uvek počinjale informacijama da se događaj koji sledi desio nekome koga poznajemo jer svi koji slušaju moraju da poveruju u priču. I onda bi se krenulo s pričom o groblju na mestu Velikog parka u Knićaninovoj, o duhovima udavljenih u Dunavu koji te povuku za nogu ako se kupaš u reci pa se i ti udaviš, o misterioznoj stoperki u beloj haljini (tu priču. verujem, svi znate), o babama koje su sanjale svoje nadgrobne spomenike pa umrle u roku od 7 dana… Neke su priče bile uspelije pa smo zazirale od Knićaninove posle smrkavanja, neke su bile smešne, neke potpuno besmislene, ali sve su deo baš lepih uspomena na odrastanje koje je Ljudmila Petruševska probudila svojom zbirkom.
Jer dok sam čitala ovu zbirčicu u izdanju Čarobne knjige, imala sam osećaj kao da je autorka skupljala te dečje priče iz parkova, malo ih preoblikovala i skupila u zbirku. Da me ne shvati pogrešno bookstagram policija, znam da su motivi su sasvim sigurno isti širom sveta, usmeno predanje bla bla i da ih razlikuju detalji srodni određenoj naciji i nacionalnoj istoriji, pazila sam na časovima pa znam da sličnost nije nova i neobična, zbog čega to i nije neka zamerka zbirci. Ono što mi jeste nedostajalo, jeste malo više tog obećanog strašnog. Ako izuzmemo poslednju priču (bajku) Crni kaput, jedinu koja me je poprilično uzdrmala, sve ostale su bile samo ok, bez prostora za povezivanje s junacima i situacijama, zbog čega bi i izostao efekat šoka.
Preporučujem je za letnje dane na plaži, možda i vas podseti na sve strašne priče koje ste pričali kao klinci.
🐰
Via Pula Dragan Velikić
Nastavljamo u istom meh ritmu, sa žaljenjem primećujem. Još od onomad kad sam pročitala Velikićev roman Bonavia, zapelo mi je da pročitam i roman Via Pula, autorovo književno prvenče. Ta se želja produbila posle čitanja Islednika, ali prosto nam se nije dalo. I onda odem na sajam u Nišu, krajem prošle godine, i nađem prvenče za 50 dinara, još ono lepo Radovo izdanje i ja šta ću, kupim, računam bolje knjiga nego da taj novac pojedem.
Delovalo mi je kao da će biti super naše druženje pa sam je uzela odmah posle Petruševske i to taman kad smo krenule da radimo popis u knjižari. Inače, to mi je prvi popis u životu i iskreno da vam kažem, to je jedan pakao na zemlji, ne preterujem. E sad, to prvo jutro popisa, stignem u knjižaru skoro sat pre dogovorenog vremena i pošto sam morala da sačekam ostale, lepo skuvam sebi kafu i sednem u foteljicu da čitam u miru. To mi se nije ostvarilo jer ne znam da l je prošlo desetak minuta mira i tišine, kad eto ti moje šefice, koja je, ne preterujem, pala na dupe od smeha kad je videla šta čitam: zašto, Slavka, zašto pored svih knjiga? PA NE ZNAM, LJUBICE, HTELO MI SE. Kaže ona: trebalo je samo da me pitaš, uštedela bi vreme i živce. I stvarno mrzim što ću ovo reći, ali bila je u pravu.
Bilo bi mi žao da nisam pročitala a istovremeno želim da i dalje mislim o ovom romanu kao o nekoj nedostižnoj predobroj knjizi, koja je taman po mom ukusu i koja se ne ispušta iz ruku. Priča je o gradu, Pula je glavni junak i to je ok. Manje mi je bilo ok kako do tog saznjana dolazimo, previše je svega i informacija i različitih preplitanja. Da l je san il je java, da l je prošlost il je sadašnjost, jesmo li na kopnu il plovimo morem, stalno neka nesigurnost, ne veruješ onom što čitaš pa posle ne veruješ sebi kad to pročitano (pokušaš) da tumačiš. Možda da je struktura čvršća, možda bi nekako leglo sve, ovako je škripalo, borba je bila da je ne ostavim na polovini. Mislim da više neću čitati Velikića, osim ako mu opet ne daju Ninovu nagradu, onda verovatno hoću jer sam očito prokleta potrebom da čitam knjige pobednice.
🐰
Doktor D. Goran Marković
Možda ćete se sad i vi zapitati, drage moje malobrojne čitateljke i još malobrojniji čitatelji, zašto Slavka, zašto, pored svih knjiga, zašto? Evo ne znam, našla sam na Bookmate aplikaciji, nisam mogla da spavam i rekoh ajd da probamo. Iskreno sam mislila da je opet neko pljuvanje po komunizmu, ali to neću nikad saznati jer sam batalila čitanje na nekih 30% – možda je prebrzo, slažem se, ali stvarno nisam imala živaca da se bavim osrednjim dijalozima i loše uklopljenim frazama. Moguće je, naravno, da je namera autora da dijalozi budu baš takvi i da su fraze o Srbima koji ne bi prodali svoje vođe da im se daju svi novci ovog sveta zapravo ironične, ali avaj, plašim se da stvarno imam previše knjiga i premalo vremena za nezanimljive književne eksperimente. I da, ako ste pomislili iz naslova da je reč o izvesnom ratnom zločincu, koji se krio po beogradskim blokovima pod imenom doktor D, pa niste daleko.
Taj neki koga sakrivaju, u bekstvu se zove Darko Dragić, ima novi lični opis (duga kosa i brada, vrlo originalno), a u ovom novom tajnom životu on je po zanimanju doktor antropologije i bioenergetike, loliška. U smislu forme i tehnike koju koristi, deluje kao da se Marković naslanja na Beogradski trio pa tako i ovde imamo transkripte razgovora i video snimaka, dnevnike i pisma, ali za razliku od Tria, koji nije bio baš dobar roman, ali jeste terao da ga čitaš, Doktor D. je operisan od dinamike.
Preporučujem samo ako baš volite prozu Gorana Markovića, u suprotnom stvarno nemojte gubiti vreme.
🐰
Srce je usamljeni lovac Karson Mekalers
Osim što sam odlučila da ove godine čitam knjige vođena samo svojim osećajem a ne preporukama, takođe sam donela odluku da ove godine češće posećujem okupljanja čitalačkog kluba koji drži moja drugarica Vesna, inače fan nambr van ovog malog bloga. O klubu možete da se informišete ovde X.
Prva knjiga u 2023. koju je klub odabrao za čitnje jeste roman američke književnice Karson Mekalers Srce je usamljeni lovac. Roman je u jednom trenutku bio u trendingu da bookstagramu, da se tako duhovito izrazim, ali sam ga ja zaobišla jer fala bogu, uvek izbegnem dobre knjige a zalepim se za trešine. No dobro, nepravda bi ispravljena i ljudi moji, kakav je to roman!
Prvo sam mislila da će ovo biti priča fokusirana na pitanje šta je trulo na američkom Jugu, znate već segregacija i odrastanje u tim užasnim okolnostima. Onda sam počela da čitam i shvatila da, iako nisam pogrešila, nisam baš ni bila u pravu. Kroz galeriju likova, Mekalers piše o usamljenosti, o neskladu između želja i mogućnosti, o ljubavi, ideologiji. Na samom početku upoznajemo junaka oko kog će se sjatiti već pomenuta galerija ostalih likova: Džon Singer je gluvonema osoba, koja ima jednog prijatelja, takođe gluovnemu osobu, Grka … Kada Grk poludi i bude institucionalizovan, Singer ostaje sam, ali tada u njemu prijatelja pronalaze ostali junaci, poput Mek, devojčice koja muziku oseća čitavim telom, doktora Koplanda, afroamerikacna koji predano vrši svoj poziv lekara, ali nema sluha za potrebe svoje prodice. Jake Blount je pijanac i lutalica. Njegov bes i nesposobnost da se poveže sa drugima pogoršavaju njegovo osećanje usamljenosti. Ipak, prisustvo gospodina Singera ga smiruje. Bif Branon je vlasnik kafića; ljudi ulaze i izlaze iz njegovog restorana po ceo dan, a on je sam. On i njegova žena su se razdvojili iako žive u istom domu; nema dece i pravih prijatelja, osim gospodina Singera.
U jednom momentu melanholična atmosfera romana postala naporna i čitanje usprilo zbog nedostatka velikih događaja, ali želja da saznam kraj vukla me je dalje. Pobiše se u meni dve sile: ona koja želi da svi budu srećni na kraju (ili bar živi, mada jeste diskutabilno da li su svi živi srećni) i ona koja je bila svesna da je ceo roman spremanje pozornice za tragični završetak. Jeben ti život i sve, možda sam pustila koju suzicu u busu br. 23. Na kraju ipak nisam otišla na sastanak posvećen ovoj fantastičnoj knjizi, ali se nadam da ću u narednim danima uspeti da od svih beleški koje imam, sklopim jedan pristojan tekst.
Preporuka ko kuća, što bi rekli mladi.
🐰
Moramo da razgovaramo o Kevinu Lajonel Šrajver
Pošto je ostala nedovršena, ovu knjigu ću opširnije spominjati u februarskom pregledu pročitanih (dakle, sredinom marta. Ako ne zaboravim.) Sve što sada imam da kažem je da je ovo knjiga koja je sve što književnost treba da bude. Naravno, raspordata je i naravno, ništa od novog tiraža jer, kako smo onomad Vesna i ja saznale od Lagune, ne planiraju više da se bave delom ove legende. Šmrc.
🐰
Kako sam se nadala, dobro sam i pročitala. Na pauzi su trenutno Rudik sudije Majića i Klara, Klarisa Marijane Čanak – njih sam takođe započela u januaru. Nisam još sigurna kakva će njihova sudbina u feburaru biti. Ono u šta jesam sigurna jeste da trenutno ne deluje da će mesec ljubavi i vina biti ovoliko berićetan, ali imamo još dve nedelje pa ćemo videti. Uostalom, bitan je kvalitet a ne kvantitet. Ili nije? Mislite o tome.