Ako sapadate u one koji redovno prate ovo moje spisanije, sigurno ste primetili koliko volim muzeje i galerije. Ako spadate u one koji su prvi put na ovoj adresi, evo ja ću reći: mnogo. Trenutno ne mogu da zamislim nijednu aktivnost koja mi je draža od bazanja po muzejskim prostorima. Spavanje se ne računa jer je ono ipak van svake konkurenicije.
Ali nije oduvek bilo tako. Da, biće ovo jedan ispovedni tekst, subota mi deluje kao pravi dan za ispovest.
Pre nego što sam se obrela na Filološkom fakultetu, za mene su biblioteke bile mesta na kojima sam tražila duševni mir. Bibliotekarke su me već dovoljno poznavale pa me nisu nadgledale niti su mi nametale svoje predloge i mišljenja, tako da su moje posete znale da traju i po nekoliko sati. Kući bih se vraćala kao nova, a među mojim drugarima sa Pravnog kruži anegdota da su se za vreme tog kratkog vremena koje sam provela kao student te stoletne ustanove u mojoj torbi mogle naći knjige svih žanrova, osim onih sa pravnom tematikom. Trep trep.
Ali vremena su se promenila. Kako sam odmicala sa studijama na Filfaku, sve više sam biblioteke počela da posećujem zbog ispita, sve manje zbog ličnog užitka i nije zanemarljiv broj dana koje bih u bibliotekama provela bezuspešno tragajući za određenim izdanjem, a koji su neminovno završavali prepucavanjem sa bibliotekarima. Opšte je poznato moje pitanje upućeno momku za pultom u Gradskoj biblioteci: Oprostite, da li vi to gajite neki animozitet prema Krleži?!
A kada se i desi da posle dugog traganja knjigu pronađem, onda se idu novi naleti stresa jer baš te strane koje nama trebaju – fale. Biblioteke i dalje posećujem, ali čari studiranja na Filološkom oduzeli su mi dakle moja pribežišta i kao svako duševno biće, morala sam da pronađem nova.
Baš u trenutku kad su odlasci u biblioteke izgubili svoja lekovita svojstva, u Muzeju istorije Jugoslavije otvorena je izložba Jugoslavija: od početka do kraja. Izložbu je pratio i niz drugih dešavanja poput radionica, predavanja i, meni najdražih, filmskih projekcija četvrtkom. Najčešće su mi u mom mahnitom obožavanju Jugoslavije i gotovo religioznom posećivanju tih projekcija društvo pravile moje verne druge Kokuz i SaVesna, ali bilo je dana kada sam na put do Botićeve kretala sama.
U početku je bilo čudno. Znate već, primetite nešto i poželite da sa nekim prokomentarišete pošto razgovori sa sopstvenim bićem još uvek nisu društveno prihvatljivi. Čak ni u svetu Hari Potera. No vrlo brzo počele su da se izdvajaju prednosti samostalnog bazanja po muzeju. Najpre je to bila mogućnost čitanja novinskih prikaza ubistva kralja Aleksandra i gledanja prenosa njegove sahrane bez griže savesti i razmišljnja da li će drugima biti dosadno (da, ja se stalno opterećujem tim stvarima). Ali četvrtak za četvrtkom i ti trenuci provedeni najčešće u delu izložbe koji je govorio o uticaju grupe Laibach i pokreta Neue Slowenische Kunst na kulturu u SFRJ, omogućili su mi da natenane analiziram svoj dan, nedelju, mesec, godinu, ono šta je On rekao, postavio na Fb, ono što sam ja rekla, napisala, pročitala. I kada mi se nije išlo kući, a bilo je takvih dana, imala sam savršeno pokriće: da, da, kasniću, znaš, u Muzeju se daje film o Golom otoku, pa ja prosto ne smem to da propustim. Sirota moja mati.
No, konačnu potvrdu da su muzeji nova mesta za lečenje umornih duša i beg od svega, dobila sam u oktobru iste godine. Tada se moj osmodnevni put u Minhen pretvorio u šestodnevni soul searching koji se, zahvaljujući kišurini koja je neumorno padala, dešavao upravo po muzejima. Tamo se i konstruisao idealni način obilaska: prvi krug je krug kada se upoznajem sa izložbom, u drugom krugu zadržavam se kod eksponata koji su me zaintrigirali, treći krug posvećen je razmišljnju šta i kako dalje sa ovim što nam život baca pod noge. Nekada se sve završi u prvom krugu, naročito ako je zimski period. Nekad nema eksponata pred kojim bih se duže zadržala, nekada muke toliko stisnu da je to jedino o čemu sam spospbna da mislim, a nekad su muzeji puni dece koja jure tamo – vamo i roditelja koji pokušavaju da ih obuzdaju, pa jedino za šta čovek može da bude sposoban jeste da vodi računa da ne naleti na nekog juniora. Što je super, jer takva situacija obično znači ponovni odlazak. Ipak lepo je znati da postoje mesta koja pruže čoveku mogućnost da se skloni i osami, a da opet ne bude sam.
Ono što je iniciralo ovaj ispovedni post jeste moja nedavna poseta Narodnom muzeju, u kojem je trenutno aktuelna sjajna izložba pod nazivom Pit Mondrijan: Slučaj Kompozicije II. Zapravo, možete da pogledate četiri izložbe: u atrijumu zgrade do 18. januara, mogu se pogledati pogledati dve slike venecijanskog majstora Đambatiste Tijepola kao i gostujuća izložba Narodnog muzeja iz Niša, Kasnoantička nekropola u Jagodin mali.
Na prvom spratu, do 22. februara, na vas čekaju dela vajara Save Sandića i već pomenuti, Mondrijan.
Izložba dela Save Sandića je otvrena povodom vajarevog stotog rođendana (mašala!) i izloženo je 15 ostvarenja koja je autor poklonio Muzeju.
Izložba posvećena Mondrijanu, sa druge strane, ima vrlo interesantan koncept.
Naime, izložba je koncipirana tako da je zapravo biografija same slike u prvom planu. Istaknut je uticaj ove slike na lokalne umetnike, pa tako možemo da vidimo niz umetničkih interpretacija ali i da pratimo način na koji jedno umetničko delo inspiriše nastanak drugog.
Naime, izložba je koncipirana tako da je zapravo biografija same slike u prvom planu. Istaknut je uticaj ove slike na lokalne umetnike, pa tako možemo da vidimo niz umetničkih interpretacija ali i da pratimo način na koji jedno umetničko delo inspiriše nastanak drugog.
Sama Mondrijanova slika, čiji je pun naziv Kompozicija II u crvenoj, plavoj i žutoj boji, nalazi se na kraju izložbe, u poslednjoj prostoriji na spratu. U Beograd je stigla dve godine nakon svog nastajanja, dakle 1931., u sklopu donacije koja je za cilj imala popularizaciju holadnske umetnosti u Jugoslaviji, omogućivši pritom našem muzeju da bude jedan od prvih u svetu koji je u svojoj kolekciji imao Mondrijanovo delo.
U prostoriji koja prethodi onoj u kojoj je smeštena najbitnija slika ovog događaja, izloženi su Van Gog, Meri Kasat, Šagal i Pikaso. Ipak, nijedna od tih velikih slika još većih umetnika nije proizvela toliko umetnosti kao Mondrijanova Kompozicija II.
![]() |
Pit Mondrijan, Kompozicija II |
Dođosmo tako do kraja današnjeg druženja. Pre nego što se vratite svojim obavezama, dodala bih još i ovo: poslednja šetnja Narodnim muzejem pokazala mi je da postoje ljudi koji svoje slobodno vreme koriste kako bi drugima približili sadržaj izložbe i učinili im posete muzeju interesantnijim. Inspisrisana time, a i klipom koji sam to veče odgledala (klik), odlučila sam da postanem član Kluba saradnika Narodnog muzeja. I već koliko od februara meseca, ako vas put nanese do Muzeja Vuka i Dositeja, velika je verovatnoća da ću ja biti vaš vodič kroz muzejsku postavku.
Nadam se da se vidimo. 🙂
Advertisements