Vanilla sky by Zorannah

Prošlo je više od dve nedelje kako sam ocenom 1 zaokružila čitanje romana Vanilla Sky, prvenca naše najpoznatije modne blogerke, Zorane Jovanović, narodu poznatije pod umetničkim imenom Zorannah. Dvoumila sam se, pravo da vam kažem, da li da je ostavim neocenjenu jer inače teška srca dajem keca, a ono što je dilemu učinilo dodatno komplikovanom jeste činjenica da sam ja bila jedna od verovatno najvatrenijih braniteljica pomenute blogerke kada je pre skoro dve godine objavila onu slikovnicu pod nazivom Life & Style. Ne samo da mi nije smetalo što je objavila knjigu, nego sam mislila da je to super potez. I tako sam danima, nedeljama i mesecima, što na društvenim mrežama, što ovako oči u oči, vodila beskrajne ratove sa ljudima koji su se zgražavali nad činjenicom da je njena knjiga najprodavanija na Sajmu knjiga. A onda mi se sve to vratilo i umesto da me karma nagradi za sav taj plemeniti posao, ispalo je da sam džabe tupila zube. I sad sam tako besna na sebe i psovala bih i ne znam šta drugo da uradim nego da svoje frustracije istresem na papir. Terapeutsko pisanje, mislim da može tako da se kaže.

tumblr_n9wfxikk6w1sky7ayo1_500
Ovaj Tumblr je pravi rudnik zlata, ja to tek sad shvatam.

Ovo bih, dragi moji i drage moje, bila ja tokom čitanja romana Vanilla Sky. Kao što rekoh na Goodreads-u, nije me iznenadilo što je priča bezvezna, iznenadilo me je koliko je u njoj plitkih stavova, malicioznosti i stereotipizacije. No krenimo redom.

Vanilla Sky je zamišljen kao ljubavni roman namenjen čitaocima tinejdžerskog uzrasta, a glavna ideja jeste da se opiše ljubav koja razara. Napisan je u prvom licu, naša naratorka je i glavna junakinja, Lana Bogom Dana (u daljem tekstu LBD), kako je zovu glavne hejterke u njenom okruženju. Pustićemo Lanu da se sama predstavi:

Za početak, sve što treba da znate o meni jeste da sam ja jedna lepa i otmena tinejdžerka sa Dedinja, koja pošto – poto želi da se oproba u svetu manekenstva.

Trebalo je već ovde da batalim čitanje, a to je četvrta rečenica u romanu, ali jbg, imam tu neobjašnjivu potrebu za treš literaturom. ¯\_(ツ)_/¯

Anyway, Lana ima najboljeg druga Nikolu. Oni su vrlo bliski, ali nisu zajedno, to se mora istaći. Imaju taj neki brat – sestra odnos, samo je on nekako čudniji, da ne kažem izopačeniji. Tipa: Lana krene u srednju školu ali se u njoj ne snalazi, njen tata povuče veze i evo Nikole u novoj školi. Wtf, zar ne? A to je tek početak… Dakle, Nikola je brat, zaštitinik i samim tim logično je da imamo i onog od kog će štititi našu junakinju. Taj zločesti momčić koji je ukrao srce našoj princezi sa Dedinja se zove Marko, on je bad boy, neshvaćeni dečko, nedokučivo biće. I naravno, ona se smrtno zaljubljuje u njega, oni se tu smuvaju i do kraja knjige se vijaju po svetu (bukvalno!) pokušavajući da usklade stvarnost i želje.

Vrlo je moguće da su moj pogled na ovaj roman i njegov kvalitet posledica činjenice da sam ga pročitala sa ovoliko godina koliko imam, ali ova ljubavna priča je daleko od razarajuće. Jedino što njihova ljubav razara jeste strpljenje čitaoca. Njih dvoje zapravo ne znaju šta hoće, ona očekuje jedno, njemu je u glavi nešto sasvim peto, komunikacija je nikakva, a zamišljena je da bude napeta. Ipak, nešto ih drži skupa (rekla bih seks, ali nisam baš sigurna) skoro tri godine. Autorka je ljubiteljka Nore Roberts i uticaj njene poetike je više nego očigledan ali Zorani ipak fali malo više čitalačkog iskustva da bi mogla da konstruiše dobar zaplet i likove koji ne bude u čitaociima želju da ih išamaraju. Čak i u slučaju kada su čitaoci pacifisti.

Ali loš zaplet i mlaka karakterizacija su najmanji problem ove knjige. Najveća mana ovog romana su stavovi koji se kroz tekst pojavljaju. Pre svega, pogledajmo svet u kome se radnja zbiva: u ovom romanu su svi bogati. Svi. Ne postoji čak ni srednja klasa. Ok, postoji lik dadilje, glavnog glasa razuma. Ali, i ona je poprilično iznad srednje klase, s obzirom na to da joj je Chanel no 5 apsolutni must have. Jedina osoba koja se izdvaja iz cele te družine je Nikolina devojka – na njen lik ćemo se vratiti kasnije. Jasno je da je Zorannah priču u velikoj meri postavila prema sopstvenom iskustvu tako da vas molim da sve napisano uzmete sa rezervom jer ko je meni kriv što nisam iskusila Dedinje life style pa ne mogu da razumem njen način razmišljanja. Ali evo zašto mislim da je odluka da se prikaže životni stil jednog sloja ljudi pogrešan: većinu njenih čitateljki ipak ne čine tinejdžerke sa Dedinja. A kako u Srbiji teško da možemo da govorimo o postojanju srednje klase, jasno je da osnovno čitalačko telo čine devojčice iz radničkih porodica, dakle one čija većina može samo da sanja o odlasku na more, a o skuteru kao poklonu za punoletstvo da ni ne govorim. I šta biva kad se sudare želja i mogućnost? Da ne bude zabune, jasno mi je da je reč o fikciji, te da stvarnost, naravno, ne mora da bude ovakva čak i onda ako zaista pripadate klasi koja dominira u romanu. Ono što je problematično jeste toliko insistiranje na materijalom statusu koje tokom razvoja radnje postaje krajnje degutantno.

Druga stvar koja je, za moj ukus, u ovom romanu problematična jeste autorkin stav prema ženskom telu i njegovoj ulozi u životu. Devojke se u ovom romanu primarno dele na lepe i ružne, odnosno mršave i debele. To se vidi na samom početku, bukvalno u prvoj sceni romana kada naša Lana dolazi na neki kasting (da budemo u trendu sa izrazima) i odmah se uočava podela: sa jedne strane su manekenke, sa druge strane su devojke u belim košuljama i uskim crnim suknjama, čije su zdepaste noge jedva stajale na štiklama od pristojnih šest centimetara. One se dalje spominju kao korporativne kučke. Ok… Desetak rečenica kasnije su opet zdepaste korporativne devojke. I kad Lana obavi probno fotografisanje, prići če joj jedna zdepasta. Devojke su prvo bile anonimne zdepaste korporativne kučke, sada više nisu okaraterisane ni kao devojke. Njihov glavni imenitelj je fizička osobina koja nije manekenska građa. Ali to je tek početak romana i ja tu mislim: ok, možda sam prestroga… Dvadeset dana (i tri verzije prikaza) kasnije, rekla bih sa ipak nisam bila.

Kada definiše svoj odnos sa Nikolom, LBD stalno oseća potrebu da naglasi da oni nisu zajedno, da se nikad nisu poljubili i slično. I u tim svojim razmišljanjima, ona se pita zašto je ljudima čudno što su njih dvoje bliski a nisu romantično povezani. Između ostalog, LBD kaže i sledeće:

Ljudi bi možda i razumeli da smo ružni, debeli, odbačeni, pa da se držimo zajedno jer nas povezuje nesreća. Bili bismo im shvatljivi da sam ja nakaza koju on sažaljeva, ili da je on mali štreber koji meni treba zbog, recimo, dobrih ocena. Ljudi ne shvataju kako nekog može da poveže sreća, lepota i radost života, a da se nisu poljubili, povatali (sic!) ili spavali zajedno. Ljudi ne razumeju nas koji imamo sve.

Skoro me nešto nije šokiralo kao ovaj pasus, zaista ne znam da li sam išta pliće u životu pročitala. Ovo je pogrešno na toliko nivoa da ja prosto ne znam odakle da počnem. Prvo, šta je znači biti lep i šta znači biti ružan? Ko određuje taj standard? Drugo: da li višak kilograma automatski znači da je osoba nesrećna te da su jedini prijatelji koje ta osoba može da stekne pripadnici neke druge marginalizovane kategorije? Mislim da sad već sa sigurnošću možemo da zaključimo da u savršenom svetu LBD, srećna možeš da budeš samo ako si lepa, čitaj: mršava. Ako su te geni ispalili, sorry, bićeš nesrećna i odbačena. Zašto je to problematično? Vratimo se ponovo na ciljnu publiku ovog romana: tinejdžerke. Svi znamo koliko je pubertet sjebana stvar. Hormoni divljaju, telo se menja, kilaža varira, koža je jedan dan masna, drugi dan meštovita, treći dan puca koliko je suva. I na sve to dodajmo još i činjenicu da živimo u vremenu kada kozmetička i modna industrija diktiraju pravila kako devojka treba da izgleda. Devojčice su tim uticajima izložene bukvalno od prvih svesnih trenutaka svog života i bez obzira na to koliko se okolina upirala da im objasni mehanizme po kojima ta industrije funkcionišu, nema devojčice koja u pubertetskom dobu neće pomisliti da je predebela/premršava, da je ružnija od svoje drugarice, gore obučena i šta sve ne. I sad, ako neko ima mogućnost da dopre do velikog broja mladih devojaka, zar nije logično da tu mogućnost iskoristi da im pojača samopouzdanje, da pokaže da je, što kaže mama moje drugarice, svako lice s nosem lepo i da je ok ako nismo svi isti jer bi nam u tom slučaju bilo jako dosadno? Pa čak i ako ne veruješ u to da je svako lep na svoj način, zar ne postoji način da se naglasi da fizička lepota nije imperativ kome je neophodno težiti? Ne znam, možda tako mislimo samo mi koji, avaj, nemamo sve!

Zdepaste korporativne devojke, naravno, nisu jedino problematično mesto kada je body image u pitanju. U romanu se pojavljuju i dve sporedne junakinje: Milica, Lanina suparnica i Nikolina devojka pa hajde da se na kratko zadržimo na njihovoj karakterizaciji.

Milica je u najvećem delu romana u indirektnoj komunikaciji sa našom junakinjom. Njena karakterizacija zasnovana je dve činjenice: Milica je debela i Milica je Lanina suparnica, dakle Milica je negativna junakinja. Dobro, posle ćemo saznati i da ima psa. Da je bogata, to ne treba da pominjemo. Simptomatično je da se sa Milicom prvi put susrećemo kada LBD i njen Marko odlaze na Kopaonik sa ciljem da se posvete zimskim i čarolijama u krevetu. I baš nakon te prve zajedničke noći, na ski stazi, pojavljuju se Markove dve drugarice od kojih je jedna bila kratko ošišana i bez kape a druga je bila debeljuškasta i imala je šarenu kapu sa nastavicma za uši, koji su bili preveliki i padali su joj skroz do vrata. Stvara se, naravno, konfliktna situacija, koja bi trebalo da je napeta i koju mlada i neiskusna Lana gura pod tepih odlučujući da vreme provede čitajući Velikog Getsbija u spa centru hotela. I evo nama prilike da malo bolje upoznamo Milicu:

Posmatrala sam  je. Bila je sva zaobljena. Imala je duge noge ali butine su joj bile spojene od gojaznosti. …. Grudi su joj bile ogromne, jedva su stajale u tom kupaćem kostimu. Imala je lepo lice, pomalo bezlično, ni sa jednom posebnom karakteristikom. Debeljuškasta prosečna devojka. Ovo saznanje mi je donelo olakšanje i počela sam da se osećam kao Getsbijeva Dejzi. Neodoljiva, prelepa, pomalo ohola.

Milica za Lanu na početku ne predstavlja nikavu opasnost jer ko bi se, zaboga, zagledao u debeljuškastu prosečnu devojku kada pored sebe može da ima Getsbijevu Dejzi. Samo poređenje sa Ficdžeraldovom junakinjom je vrlo problematično jer Lana nema nikakvih dodirnih tačaka sa Dejzi, niti se njena veza sa Markom može uporediti sa onom koju imaju Dejzi i Getsbi ali ostavimo tu analizu za neki drugi put i vratimo se Milici. Nikola će nam reći da je Milica dobar lik te da nije za žaljenje kao ostale mlade osobe koje se bore sa viškom kilograma pa ne mogu da sakriju svoju iskompleksiranost. Milica nije takva, nije iskompleksirana, ona je nekada bila jako zgodna a njena težina je posledica hormonskog poremećaja. Ono što je za žaljenje jeste ideja da postoje ljudi koji zaista misle da su osobe sa viškom kilograma iskompleksirane i da ih zbog treba žaliti.

Blizina Marku je jedina prednost koju Milica ima i koju će (pazi spojler!) uspešno iskoristiti. Osim što se razlikuju fizički, Lana i Milica predstavljaju i dva različita tipa, one nose osobine koje očito ne mogu da se pomire u jednoj osobi: jedna je oličenje strasti i avanture a druga je asocijacija na vernost i stabilnost. I na kraju, svi znamo za šta će prosečan muškarac da se odluči, naročito ako je potekao iz problematične porodične priče. I eto nama još jednog, uspešno predstavljenog, stereotipa.

Sa druge strane, Nikolina devojka je… Pa Nikolina devojka. Ostala je neimenivana. Definišu je dve stvari: prva je ta da je nečija devojka a druga je da je skromna studentkinja srpskog jezika i književnosti što će reći da se razlikuje od Laninog stalnog okruženja. Zanimljivo je da Nikolina devojka nije njegov prvi izbor. U javnosti je sa manekenkom, ali studentinja mu više paše jer ima dubinu, s njom može da razgovara o ozbiljnim stvarima. Studentkinja mu je, kako kaže Lana, pružala mir koji nije mogao da ima sa manekenkama, glumicama, voditeljkama i razmaženim studentkinjama Megatrenda. Sve navedene kategorije su samo za pokazivanje. Ne znam, meni je ovo tako banalna stereotipizacija da nemam reči. Najveći biser je što na početku romana, tamo kada je opisivala svoj kasting, LBD opisuje manekenku koja sedi i uči. Pa sad vi vidite ko je tu lud…

Nego da se vratimo na Nikolinu devojku, koja je uspela da dobije titulu zvanične, ali ne svojim kvalitetima već onog trenutka kada je Nikola shvatio da mu paralelna veza stvara nelagodu. Telu Nikoline devojke je Lana dala pozitivnu ocenu.

tumblr_n9o0wpminf1sgl0ajo1_500

Ipak, ostaje pitanje zašto Nikolina devojka svoje telo ne pokazuje. Jer stvarno, čemu dobro telo ako ga ne pokažeš svima?!

Njena prirodna smeđa kosa padala joj je do ramena, na licu je do šminke imala samo maskaru i sjaj za usne, i obukla je lepu belu košulju koju je zakopčala do grla, uz bele pantalone u kojima njen stas nije dolazio do izražaja. Znala sam da je zgodna, videla sam je u kupaćem kostimu – mada nije bio naročito seksi. Gaćice su joj bile preduboke, a gornji deo joj je previše skrivao bujne grudi, kao da ih se stidela. Ah, šta bih ja dala za takav par grudi! Ali u razgovoru sa njom kao da se otvarao neki drugi svet…

E sad, ovo su zapažanja do kojih je LBD došla na svojoj rođendanskoj žurci. I dok se Nikolina devojka divi slici Nadežde Petrović na zidu Lanine dnevne sobe, Nikolu, koji je za razliku od svoje devojke izgledao vrlo seksi, na žurci spopadaju Lanine pijane drugarice. I kad Lana i Nikolina devojka to spaze, Lana predlaže da krenu u spasilačku misiju, a skromna studentkinja srpskog jezika i književnosti kaže: ne može baš uvek sve da se spase. Osećam kako ne pripadam ovom svetu, iako Nikola to nikad neće priznati.

Ah ne očajavaj, skromna studentkinjo! Ima Lana rešenje i za to:

… Samo malo da ti otkopčam ovu košulju… Da ti stavim ove minđuše…”, skinula sam svoje i stavila ih njoj na uši. ,,Čekaj… Malo karmina samo… Tako! Voilà! Spremna za žurku!”

Nikola i devojka su proveli ostatak večeri igrajući jer: kako je malo potrebno da devojka dobije samopouzdanje. Otkopčano dugme, lep nakit i kramin.

Eto vam besplatnog saveta. Ako vam se ikad desi da vam samopouzdanje padne, samo otkopčajte dugme, stavite lep nakit i našmnikajte se. Već od same ideje se osećate bolje, zar ne?

Lana, tj. autorka, ovde pravi ogromnu grešku. To što Nikolina devojka kaže o (ne)uklapanju nije posledica njenog niskog samopouzdanja, već sagledavanje stvari iz drugog ugla. Ne uklapaš se jer nisi bogata, jer ti kupaći nije seksi, jer ne znaš da istakneš svoje atribute. Ne igraš po pravilima sveta u kome si se našla i imaš dve opcije: da se prilagodiš ili da budeš odbačena. I ta minimalna intervenicija koju Lana sprovodi, nije podizanje studentkinjinog samopouzdanja. To je čin uvođenja u Lanin svet. A kako smo do tog zaključka došli? Premotavamo Lanin život za 25 stranica i sada smo u Parizu gde naša junakinja studira fotografiju. Nikola dolazi da je poseti i sa sobom dovodi:

Plavušu, bujnih grudi i prenapumpanih usana, zelenih očiju i sa veštačkim trepavicama. Nosila je uske kožne pantalone, potpetice od dvanaest centimetara, i bila je ogrnuta ogromnom sivom budnom od samurovine.

Ispostaviće se da je to ona skromna studentkinja. Bila je, kako LBD kaže, bomba, mada, za njen ukus bomba kakvu kamiondžije drže na zidovima svojih vozila. Ali transformacija nije gotova. Jer sa novim izgledom dolaze i nova interesovanja. Kada Lana predloži da obiđu pariske muzeje, bivša skromna studentkinja je povikala: šoping, šoping, šoping, dosta mi je umetnosti za ceo život! Potpuno je logično da, kad ti je kosa platinastoplava i kad nosiš bundu od samurovine, jedino za šta treba da se interesuješ jeste šoping. Ispalo je na kraju da je devojka sve vreme bila sponzoruša koja se uspešno krila iza fasade skromne studentkinje. Siroti mali bogataš, kako je samo naseo?! I tako se na kraju vratismo na onu streotipizaciju sa početka priče o studentkinji, pun krug, što bi se reklo. Iz ove priče naučili smo da postoje dva tipa devojaka: za pokazivanje i za razgovor. Samo ispada da je ovaj drugi tip opasniji jer nikad ne znaš da li je sa tobom zato što citiraš Šekspirove sonete dok zajedno gledate zalazak sunca ili zato što možeš da joj platiš intervencije u ordinaciji braće Colić.

Za mene najproblematičnija izjava LBD dešava se na sredini romana, kada ona, u komunikaciji sa Nikolom opisuje Davida, sina porodičnih prijatelja, kojeg joj roditelji suptilno nabacuju kao potencijalnog momka. I tako ona Nikoli kaže da je David divan mladić, prelep, duhovit, zgodan, imaju iste poglede na svet i, pazite sad: zajedno se smejemo mojim drugaricama bulimičarkama. I još jednom, za slučaj da vam je prvi put promaklo: zajedno se smejemo mojim drugaricama bulimičarkamaOvo je, u mom svetu, vrhunac neznanja i jedan je oblik bulinga. Bulimija je oblik poremećaja ishrane čija je osnova psihološkog porekla i njen primarni cilj je smanjivanje odnosno sprečavanje povećanja telesne težine. Najčešće ga prati depresija, koja često eksalira do poslednjih stadijuma pa nije retko da osobe čije telo nekako preživi bulimične napade, na kraju izvrše samoubistvo. I onda se pojavi neko pametan i kaže: zajedno se smejemo mojim drugaricama bulimičarkama. Sasvim sam sigurna da je jednostavnim istraživanjem, uz dva, tri telefonska poziva, uz resurese koje ima, autorka mogla lako da dođe do zvaničnih podataka o broju devojčica koje se bore sa nekim oblikom poremećaja ishrane. I onda, koliki je procenat tih devojčica zapravo deo obožavateljki mlađane nam autorke? Imajmo u vidu da je ona popularna u celom regionu, ne samo u Srbiji. Možemo da se opkladimo da taj broj nije zanemarljiv, a sve i da jeste, nijedan psihički poremećaj nije i ne sme da bude razlog za ismejavanje.

Sad, svi mi koji već neko vreme pratimo autorkin lik i delo, znamo za njenu sklonost ka fetofobiji pa moram da kažem da me ovi njeni stavovi nisu iznenadili, mada nisam očekivala da će biti toliko vidljivi u ljubavnom romanu namenjenom tinejdžerkama. To su, očigledno, njeni stavovi i bez obzira na to koliko pogrešni bili, niko ne može da joj zabrani da tako misli. Ono što mene čudi jeste da je tekst u ovom obliku pušten u štampu. Ajde da kažemo da Zorana nije razmišljala o posledicama kada je roman pisala i rukopis predala, ali šta je, do vraga, sa ljudima koji rade u izdavačkoj kući?! Da li je neko ovo pročitao pre nego što je dao dozvolu da se štampa? Ili je pušteno na lepe oči, sa jednom jedinom idejom a to je da se zaradi novac. Roman košta 899 dinara. Primerak koji sam ja čitala je treće izdanje, štampano u 1000 primeraka. Kad bacite sve na papir, jasno se vidi da i nije neka zarada…

I na kraju, šta reći? Koju poruku poslati? Mislim da sam previše mlada da bih nekome bila idol, kaže Lana u jednom trenutku. I ovo je zapravo jedina rečenica iz ovog romana koju horde tinejdžerki treba da upamte. Baš kao i Lana, ni Zorana nije spremna da bude idol mladih. Bar dok ne nauči da reči su vrlo moćno oružje i da, ako neko planira da se njima bavi, onda bi trebalo da zna kako da ih upotrebi.

 

P.S. Sve navedeno plod je mog čitanja i tumačenja. Stručna javnost može, ali ne mora da se složi sa napisanim. Imajte to na umu vi koji ste na blog zalutali u potrazi za analizom dela.